Prvi dan u školi

Eh, kada se sjetim te oronule, stare zgrade koja stoji u centru grada. Škole.... Moja zgrada je bila jako blizu školi, najbliža. Uvijek sam mogla da gledam kako smeđe zidine izviru iza nekog stabla. Ali nekad nisam znala, šta je to, ta velika zgrada. Uvijek mi je sve to bila zagonetka, uvijek sam se pitala: Otkud toliko djece na jednom mjestu? Zašto im nema roditelja? Šta rade unutra? Milion mi je pitanja propuhalo u glavi. A ja još maleno djete, samo se želim igrati. Samo se želim penjati po obližnim višnjama, i po cijeli dan samo gledati tv. Ali došla je jesen, uh ta dosadna jesen. Nisam znala šta se događa te jeseni, bila je ista kao i druge. Mada, neobično topla. Mama je otišla u kupovinu, što sigurno ne bi bilo ništa čudno, da se nije vratila sa brdom olovaka, gumica, svesaka...
Nisam shvatala, zašto je kupila sve to. I prije mi je znala kupiti sveske i olovke, ali nikad u ovolikom broju. Mama, a zašto imam ovoliko sveski, upitah je ja, onako začuđeno. Mama mi je pošla da objašnjava, govorila je nešto o drugoj djeci, onoj zgradi u centru... Ali, ja je nisam slušala, prebirala sam po svim onim olovkama i šarenim sveskama. A onda me mama počne oblačiti. Sve sam se pitala, pa gdje me to ona vodi!? Na kraju sam shvatila da idemo u tu veliku zgradu, a sve nekako mirno. Još uvijek se plašim. Ulazim u veliku zgradu, i vidim neke velike sive stepenice. A mama me još uvijek vuče za malenu ruku. A ja hoću da vidim šta je to gore, i želim da vidim kakva su ono vrata. Prolazim pored neke prostorije ispunjene dimom, kasnije sam shvatila da je to zbornica. Nažalost, ja sam se stvarno prepala kada sam vidila sve te ljude unutra. Ulazim u kancelariju pedagoga, i sjedam u udobnu stolicu. Mama mi se smije. Ja opet mislim da je skroz poludjela, i zašto me dovodi u neku firmu. Moj glupi dječiji mozak, misli da se nalazimo u nekoj firmi. Ali dolazi neka žena, lijepa i sa osmjehom na licu. Pita me kako se zoveš? Ja onako, uplašeno odgovorim: A zašto? Ta se žena nasmija, nisam znala zbog čega. Mislila sam da sam završila u ludnici. Svi se smiju, vidjela sam to na tv-u, kasnije završim u ludnici. Mama ispuni neki papir, i kaže mi da ću ići u školu. Šta kakvu sad školu, šta je sada to? Naravno da nisam ovo rekla, mada sam žarko željela. Samo sam bila tiha, a čim smo izašli, mama me dovede pred knjižaru. Ja ništa ne shvatam. Ulazimo u knjižaru, kada tamo vidim rusak. Neki rozi sa cvjetovima i šarama. Previše za moj ukus. Previše rozi. Ja sam rekla da želim crni, nisam željela taj rozi. Bila sam pravo muškobasta. Hi, Hi, Hi... Mama mi stavi kikice na glavu, uvijek me boljelo to češljanje. Ali sada, kao da se posebno trudila, svu me zalizala. Obukla sam se u crno-bijelo kombinaciju. Nekako mi nije stajalo. A sva ostala djeca oko mene šarena. A ja ko direktor banke, sa crnom jaknom. Još mi je mama stavila parfem, uh kako sam mrzila parfeme. Ali me nije više bilo strah, svuda su bila djeca. Sva su se igrala, a ja stojim pored mame, ni da se maknem. Onda se prepadoh, nešto zazvoni. Mama mi reče da će me neka teta dovesti do vrata učionice. Kakve učionice ma sve mi je bilo tako strano. Nisam imala pojma, mislim da nisu ni ostala djeca. Dolazi neka žena, sa naočalama poput sove. Kasnije sam shvatila da je to ta teta, moja učiteljica. Ulazim nekako u učionicu, a tako me strah. I tako se bojim. Kad ono, tamo ništa osim klupa i stolica. Eh, ti kukavice jedna. Govori mi nešto savjest, ma ne slušam je. Boli me briga, još sam živa. Pitala nas je kako se zovemo. I onda nakon što smo svi rekli svoja imena, iskreno nisam zapamtila ni jedno ime. Otišli smo opet kod mama. Mama me poljubila, kao da sam došla iz vojske. Iskreno i osjećala sam se tako. Kao iz vojske..... A onda smo otišli šetati. Nešto mi je opet govorila o peticama, jedinicama... Ma nisam je slušala, uvijek sam lebdila u oblacima, i razmišljala o toj zgradi ........


Eh, moja autobiografska. Te su priče najbolje.

Mjau Mjau je napisao/la:

Eh, kada se sjetim te oronule, stare zgrade koja stoji u centru grada. Škole....
...
Ali, ja je nisam slušala, prebirala sam po svim onim olovkama i šarenim sveskama.
...
Ulazimo u knjižaru, kada tamo vidim rusak. Neki rozi sa cvjetovima i šarama. Previše za moj ukus. Previše rozi.
...
Hi, Hi, Hi... Mama mi stavi kikice na glavu, uvijek me boljelo to češljanje. Ali sada, kao da se posebno trudila, svu me zalizala. Obukla sam se u crno-bijelo kombinaciju. Nekako mi nije stajalo. A sva ostala djeca oko mene šarena.

Eh, moja autobiografska. Te su priče najbolje.

Moja prva školska zgrada nije bila siva, bila je mala i lijepa, a parket u učionici je pod koracima škripao na gotovo svečan način.
Jedino što mi je nedostajalo, bila je veća školska knjižnica, umjesto starog rasklimanog ormara sa četriri uske police knjiga, koje sam pročitala već do drugog razreda.
Ali zato nikada neću zaboraviti naše male školske igrokaze u kojima bih ja, na primjer, glumila žuti proljetni jaglac. Eh...
Naravno, nikada neću zaboraviti ni tajanstveni miris knjižare kada me mama puno prije početka prve školske godine odvela u kupnju udžbenika i neobičnog školskog pribora kao što su trokuti i pernica sa puno odjeljaka.
Cijelo ljeto sam imala što pregledavati i upijati dojmove i mirise sa nedirnutih stranica posve novih knjiga. Mislim da se slično nisam osjećala ni u jednom kasnije posjećenom svetištu ili muzeju... Čista djetinja sreća.
A prva školska torba nosila se na leđima, bila je vesele narančaste boje i na poklopcu je bila slika dobre pčelice Maje u letu iznad livadskog cvijeća. Još uvijek jasno pamtim tu sliku.
Nažalost, i neugodu mamine upornosti da mi svaki dan slaže frizure sa svilenim crvenim mašnama na kećkicama, smiješne pletenice i slično. Nisam mogla razumijeti zašto je to veseli, ali ako bih se bunila, to bi je rastužilo, pa bih se na kraju složila, ali da, nisam se dobro osjećala kao lutka za igru.
Uglavnom, kad svedem sve dojmove, bila sam jako sretna u školi, već i prije nego sam krenula tamo!
U pravu si, takve priče su najbolje.

Meni je škola bila, tako lijepo mjesto. Kad sam bila mala bila je sklonište, sa puno prijatelja.

Skoro je sve bilo igra,.,.,.,.,.

I sada je isto, sve je prelijepa igra.